Rodni nam pristup, naime, omogućava obogaćivanje razumijevanja društvenih procesa, mehanizama, povijesnih ideologija i pokreta. Definiranjem roda kao „tvorbenog elementa društvenih odnosa koji se temelje na uočenim razlikama između spolova“ te kao „primarnog načina označavanja odnosa moći“ (Scott, 1989: 64) otvoren je put priključivanju istraživanja o ženama i rodnim ulogama u povijesti ne samo u obzor društvene i kulturne, nego i političke povijesti. Rodnom analizom bolje se shvaćaju značajke režima i kultura, preciznije detektiraju patrijarhalne kulturne naslage te stvarni emancipacijski i humanistički iskoraci proklamirano naprednih režima. U tekstu Renate Jambrešić Kirin, na primjeru sjećanja žena koje su bile zatvorene na Golom otoku, pojašnjen je totalitarni karakter komunističkog režima u kojem su novoostvarena ženska građanska prava, zajedno sa ženama koje su ih trebale po prvi put u potpunosti uživati, žrtvovana radi stabilizacije vlasti kojoj je nedostajao demokratski legitimitet.

Osim rodne historije, valja dodati i kako feministički pristup povijesti žena u središte interesa stavlja žensko iskustvo, ne zaboravljajući pritom naglasiti da ono ni u kom slučaju nije homogeno. Teorija intersekcionalnosti (Crenshaw, 2009) pokazuje da je spol/rod kao identitetska odrednica uvijek ukrižan s drugim odrednicama poput rase, klase, dobi, etniciteta, seksualnosti, obiteljskog i zdravstvenog statusa i ostalih vektora društvene nejednakosti, koji zajedno stvaraju matricu dominacije, dakle opresije i privilegije. U tako orođenom pristupu povijesti i kulturi pamćenja zanimat će nas i kako se neki događaji pretvaraju u (kolektivna) iskustva, a kako i zašto neki ostaju neispričani.

Sjećanje na Drugi svjetski rat i poraće, obilježeno nastavkom nasilnih progona u nedemokratskim i totalitarnim režimima, više od pola stoljeća kasnije i dalje je aktualna i kontroverzna tema. Drugi svjetski rat, središnji događaj 20. stoljeća, bio je svjetski sukob koji se ostvarivao i kao niz građanskih ratova u većini ratom zahvaćenih zemalja (Judt, 2002), ostavivši za sobom podijeljeno pamćenje, potisnuta traumatska sjećanja i niz društveno nesankcioniranih priča. Sjećanja poraženih ostala su marginalizirana i skrivena pred dominantnim komemoracijama otpora i pravednih, odnosno nevinih žrtava koje je kolektiv podnio. Sjećanja žena u njihovim različitim ulogama, poput sjećanja muškaraca, također su bila marginalizirana u korist nekoliko obrazaca sjećanja. U socijalističkoj Jugoslaviji oni su u okviru ideologiziranog diskursa prerasli u stereotipe požrtvovane narodne heroine, mlade ratnice ili ilegalke koja zadivljuje ustrajnošću da ne poklekne pred mučenjima, te partizanske majke koja stoički podnosi žrtvu gubitka sinova u borbi (usp. Heroine Jugoslavije, 1980). Tek pred kraj socijalističkog razdoblja i s početkom demokratizacije u javnosti će se pojaviti memoarska djela i svjedočenja koja su desetljećima čekala na objavljivanje i pažnju povjesničara (usp. popis memoarskih djela). Domaće historiografske studije posvećene ulozi žena i rodnim odnosima za vrijeme i nakon rata još uvijek su malobrojne (usp. popis sekundarne literature).

Nasuprot stereotipima, dovoljno je navesti mnogostrukost ženskih uloga i izbora koji su im se pružali prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata kako bi se dobio dojam složenosti ispod koje se ipak nazire osnovni sukob koji je umnogome odredio položaj žena tijekom 20. stoljeća. Sraz modernizacijskih procesa koji uključuju političku i ekonomsku emancipaciju žena, za što se naročito bore sufražetski i feministički, te komunistički pokreti, i antimodernističkih nastojanja konzervativnih i radikalno desnih režima, stvara napetost u kojoj se problem sudjelovanja, kolaboracije, pasivnosti ili otpora nameće i ženama. I muškarci i žene tridesetih su se godina prošlog stoljeća susreli s brojnim dilemama i izborima, dakako srodnim, ali ipak različitim. Razumijevanje njihovih izbora predstavlja dobru vježbu kritičkog mišljenja za učenike/ce koji obrađuju ovo povijesno razdoblje. Tekst Martine Bitunjac uvodi u ovu problematiku predstavljajući uloge i putove koje je ženama nudila nacionalsocijalistička rodna i rasna politika. Posebna uloga namijenjena “arijskim” ženama i djevojčicama u nacističkim i fašističkim ideologijama i režimima temeljena je na konzervativnim patrijarhalnim obrascima podređenosti žena, sužavanju poželjnog područja djelovanja na obitelj i naglašavanju reproduktivne funkcije kao primarne, dok je političko djelovanje proglašeno javnim poslom prikladnim muškarcima.

Ista je politika nekim grupama žena i muškaraca predviđala sudbinu žrtava. Prisilna sterilizacija rasno progonjenih skupina (primjerice Romkinja i Roma), psihičkih bolesnika i nositelja nasljednih bolesti, te politika istrebljenja Židova i progona drugih naroda, pogodila je milijune ljudi. Svjedočenja preživjelih, vođena kategoričkim imperativom da se svjedoči radikalno zlo, ali i primjeri dobrote i istrajnosti, u spomen na one koji nisu preživjeli, prvorazredan su izvor koji, nasuprot tradicionalnijim historijskim naracijama, žrtvama i preživjelima vraća osobno dostojanstvo, identitet i glas. S obzirom na izuzetnost holokausta u svjetskoj povijesti, postavilo se pitanje je li rodni pristup uopće prikladan za takvo radikalno iskustvo. Natka Badurina u svom tekstu daje pregled osnovnih pitanja i dilema proučavanja holokausta iz ženske perspektive. Čini se da je ipak moguće neka specifično ženska iskustva izdvojiti i promatrati ih iz perspektive roda i rodnih odnosa te da se može govoriti i o posebnosti ženskih sjećanja. Majčinska trauma gubitka djeteta, strah od gubitka reprodukcijskih sposobnosti prisutan u ženskih zatvorenica, ženska trauma napadnutog tijela i građanskog/političkog statusa, iskustvo ratnog silovanja – sve su to iskustva čije pripovijedanje nije jednostavno, no koja ostavljaju tragove u memoarskim naracijama (Badurina, 2007). Na kraju, sjećanja višestruko marginaliziranih žena – silovanih Njemica, javno osramoćenih žena osumnjičenih za kolaboraciju, političkih neprijateljica kao višestrukih prijestupnica, te počiniteljica zločina i podržavateljica totalitarnih režima, također su vrijedna istraživanja, posebno ukoliko nam daju uvid u mehanizme manipulacije i prisilnog pristajanja, kao i specifičnosti rodnih i rasnih politika.

Žene koje su se priključile otporu imale su razmjerno najviše mogućnosti komuniciranja svojih iskustava, no takva su svjedočenja često ograničena službenim hegemonijskim herojskim diskursom koji ih strukturira i oblikuje. Rastakanje tog diskursa s jedne je strane stvorilo preduvjete za drugačija sjećanja koja neće skrivati kontroverzna ili traumatična iskustva, ali je on 1990-ih ubrzo zamijenjen drugim podjednako ideologiziranim diskurzivnim okvirom suprotnog predznaka (usp. Jambrešić Kirin, 2008). Kritička recepcija novoobjavljenih sjećanja, primjena suvremenih interpretacijskih alata i dekonstrukcija ispolitiziranih ili mitologizirajućih medijskih prikaza (Jambrešić Kirin, 2009) nadaje se kao potreba u daljnjem bavljenju pamćenjem Drugog svjetskog rata, dok medijske prerade tih tema, bilo u holivudskoj ili domaćoj produkciji, zahtijevaju da posebno kod mladih razvijamo kulturnu i medijsku pismenost i kritičke vještine. Čini se da Drugi svjetski rat, a posebno holokaust, i dalje predstavljaju nepresušan izvor i inspiraciju za brojne fikcionalne ili na povijesnim činjenicama temeljene naracije, kojima je potrebno pristupiti kritički kako pouke i značenja ne bi iznevjerila povijesne istine čijih je živih svjedoka s protokom vremena prirodno sve manje.

Što i kako, dakle, pamtiti, čemu i kako se danas prisjećati Drugog svjetskog rata, raznolikih iskustava stradanja, otpora, mnogostrukog nasilja i primjera solidarnosti i dobrote, posebno u kontekstu obrazovne prakse? Kako složenost ženskih iskustava uključiti u to osjetljivo tkivo često suprotstavljenih memorijalnih praksi? Letimični prikazi povijesti žena u udžbenicima (koji se još uvijek nerijetko iscrpljuju u nekoliko rečenica) ponekad skrivaju opasnost ponovnog stereotipiziranja rodnih uloga, jer ne omogućuju uvid u složenost ženskih uloga i povijesnih iskustava, posebice onih u ratu i poraću. Stoga plediramo za korištenje dodatnih materijala, rad s izvorima, a posebno projektnu nastavu u kojoj se učenicima dodjeljuje aktivnija uloga u prikupljanju izvora, njihovoj kritici i interpretaciji. Rad sa sjećanjima, koji može uključivati pripremu i vođenje usmenog intervjua sa svjedocima povijesnih zbivanja, jedan je od preporučljivih oblika rada, a posebno projekti u kojima učenici intervjuiraju starije članove obitelji o njihovim sjećanjima i iskustvima za vrijeme rata i poraća. Dosadašnja iskustva pokazuju kako preuzimanje aktivne uloge u učenju o prošlosti i otvaranje kvalitetne komunikacije sa živim ljudima, svjedocima povijesti, djeluje osnažujuće i za učenike/ce i za članove obitelji, posebno za starije žene kojima je, u još uvijek patrijarhalnoj kulturi, pravo glasa često bilo uskraćeno. Mogućnost da pripovijedaju o svom životu i iskustvu posebno je važna preživjelima iz koncentracijskih logora koji su vođeni snažnim impulsom i potrebom svjedočenja, ali i ‘običnim’ ženama. Te ispovijesti, zajedno sa zapisanim ženskim memoarima i video zapisima te dokumentarnim filmovima nastalima na temelju sjećanja i svjedočenja, predstavljaju izuzetan izvor koji svakako može obogatiti pedagošku praksu.

Literatura

Badurina, Natka. 2007. “O literarnosti svjedočenja: Pincherle, Rupel, Mezorana”. Treća IX/2: 33-49.

Crenshaw, Kimberlé. 2009. „Demarginaliziranje intersekcionalnosti rase i spola: crna feministička kritika antidiskriminacijske doktrine, feministička teorija i antirasističke politike“. U: Radačić, Ivana, ur. Žene i pravo: feminističke pravne teorije. Zagreb: Centar za ženske studije, 127-155.

Heroine Jugoslavije. 1980. Zagreb: Spektar.

Jambrešić Kirin, Renata. 2008. „Heroine ili egzekutorice? Partizanke u 1990-ima“. U: Dom i svijet. O ženskoj kulturi pamćenja. Zagreb: Centar za ženske studije, 54-79.

Jambrešić Kirin, Renata. 2009. „Ponos i predrasude: Ratkajevi i medijska repriza soc-revolucije“. U: Maša Grdešić, ur. Mala revolucionarka. Zagorka, feminizam i popularna kultura. Zagreb: Centar za ženske studije, 173-194.

Judt, Tony. 2002. „The Past is Another Country: Myth and Memory in Postwar Europe“. U: Müller, Jan-Werner, ur. Memory & Power in Post-War Europe. Studies in the Presence of the Past. Cambridge: Cambridge University Press.

Lee Downs, Laura. 2004. Writing Gender History. London: Hodder Arnold.

Scott, Joan Wallach. 1989. Rod i politika povijesti. Zagreb: Ženska infoteka.

Dokumentarni filmovi:

Babice revolucije. 2006. Autori Petra Selikar i Brand Ferro.

Borovi i jele. 2002. Autorica Sanja Iveković. Produkcija Centar za ženske studije, Ženski umjetnički centar Elektra i Top Mag.

Duhovi Zagreba. 2008. Autor Jadran Boban.

Goli život. 1990. Autori Danilo Kiš i Aleksandar Mandić

Spomini. 2004. Režija Mirjam Koren. Scenarij Marta Verginella. Produkcija RAI Deželni sedež za FJK.

Šjora Rina Smajla. 2008. Autor Igor Šaponja.

Memoarska djela:

Balen, Marija-Vica. 2009. Bili smo idealisti…: uspomene jedne revolucionarke. Zagreb: Disput.

Božović, Saša. 1985. Ratne ljubavi. Beograd: Književne novine.

Coslovich, Marco. 2000. Storia di Savina. Milano: Mursia.

Čović, Mara. 1996. Sjećanje-svjedočenje: zvuči kao priča, a bila je istina! Rijeka: Riječki nakladni zavod.

Dragović-Gašpar, Rosanda. 1990. Let iznad Golog otoka. Beograd: Akvarijus. Dostupno u digitalnom obliku na http://www.eknjige.org/download.php?knjiga=Let-iznad-Golog-otoka.

Frank, Anne. 2009. Dnevnik Anne Frank: od 12. lipnja 1942. do 1. kolovoza 1944. Prir. Otto Frank i Mirjam Pressler. Zagreb: Mozaik knjiga.

Ginzburg, Jevgenija Semenova. 1971. Kronika kulta ličnosti. Zagreb: Znanje.

Grković-Janović, Snježana. 2008. Lujzin dnevnik. Zagreb: Srednja Europa.

Grlić, Eva. 1997. Sjećanja. Zagreb: Durieux.

Kobal, Boris. 2006. V ženskem peklu. Savina zgodba. Trst: ZTT EST.

Lebl, Ženi. 1990. Ljubičica bela: vic dug dve i pol godine. Gornji Milanovac: Dečje novine.

Lebl, Ženi. 2008. Odjednom drukčija, odjednom druga: sećanja i zaboravi. Beograd: Čigoja štampa.

Levi, Primo. 1993. Zar je to čovjek. Zagreb: Znanje.

Matijević, Zora. 1945. Ravensbrück – ženski logor smrti. Istarska Nakladna Zadruga.

Muser, Erna i Vida Zavrl, ur. 1971. Žensko koncentracijsko taborišče Ravensbrück. Ljubljana: Partizanska knjiga.

Oreški, Vladimir i Milan Nikolić, prir. 1983. Sibirski pečat. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

Pincherle, Nora. 2007. Come amare le viole del pensiero? Dio non c’era a Ravensbrück. Ur. Marco Coslovich. Empoli: Ibiskos editrice.

Simić, Dragoslav i Boško Trifunović, prir. 1990. Ženski logor na Golom otoku. Ispovesti kažnjenica i islednice.. Beograd: ABC Product.

Sobolevski, Mihael. 2006. »Dnevnik Milojke Mezorane – sušačke Anne Frank«. Sveti Vid XI, ICR, Rijeka, str. 151-188.

Stanković, Marica. 2000. Godine teške i bolne. Zagreb: Glas Koncila i Suradnice Krista Kralja.

Wild Bićanić, Sonia. 1999. Dvije linije života. Zagreb: Duriex.

Žicina, Milka. 2002. Sve, sve, sve… Zagreb: SKD Prosvjeta.

1. Politiziranje i „arizacija“ privatnog života u nacionalsocijalizmu

Žene u nacističkoj Njemačkoj su svoja politička i društvena prava izgubile nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast 1933. godine: NSDAP (Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija) im oduzima pravo glasa i zabranjuje pristup vodećim stranačkim dužnostima, dok im se pristup visokom obrazovanju i poslovnom svijetu otežava i djelomice zabranjuje. Nacistička ideologija ulogu žene reducira na majčinstvo, rađanje i odgoj što više takozvane „arijske“ i „rasno čiste“ djece za njemačku „narodnu zajednicu“ (Volksgemeinschaft).

NSDAP preuzima propagandni termin „narodna zajednica“ u svoju partijsku retoriku već za vrijeme političkih sukoba i nemira Weimarske Republike, isključujući iz svoje „narodne zajednice“ Židove, Sinte i Rome, homoseksualce, političke protivnike i mentalno bolesne ljude. Nacisti diskriminiraju Židove oduzimajući im postupno ljudska prava i zabranjujući im 1935. godine putem „rasnih zakona“ sklapanje brakova, odnosno spolne odnose s ne-Židovima, dok već sklopljeni brakovi između Židova i ne-Židova postaju bezvrijedni. Onaj tko bi se suprotstavio tim zakonima bio bi javno kažnjen pod krilaticom „rasne sramote“. „Arijskoj“ ženi optuženoj za ljubavnu izvanbračnu vezu sa Židovom nacisti bi u javnosti rezali kosu i stavljali diskriminirajući natpis oko glave; „arijski“ muškarci su bili i sudski gonjeni.

Sljedeća konzekvenca „rasnih zakona“ i „rasne higijene“ bila je uništavanje ljudskog bolesnog, po nacističkom shvaćanju, bezvrijednog života. Kratko nakon zabrane židovsko-„arijskih“ brakova uslijedila je zabrana braka za ljude s nasljednim bolestima. Osobe s nasljednom bolesti poput šizofrenije, teškog alkoholizma, nasljedne sljepoće ili nasljedne gluhoće bile su sterilizirane. Već 1937. godine bilo je sterilizirano oko 100.000 žena, prije svega Romkinja, odnosno Židovki. „Mješanci prvog ranga“, tj. „polužidovi“ udati/oženjeni za „arijevsku“ osobu morali su se također sterilizirati, dok se ostale „polužidove“ tretiralo kao „potpune Židove“, te su skončali u koncentracijskim logorima.

„Eutanazijskim ubojstvima“ tijekom „Akcije T4“, koja je dobila ime po berlinskoj ulici Tiergartenstrasse 4 gdje se nalazila središnjica za „eutanaziju“, medicinski radnici sustavno su ubijali psihijatrijske pacijente. Nacistički liječnici su obitelji pacijenata uvjeravali da su umrli prirodnom smrću. U stvarnosti je u „Akciji T4“ 70.000 ljudi ubijeno otrovnim plinom.

Nasuprot nacionalsocijalističkoj ideologiji o tzv. „bezvrijednom čovjeku“ izgrađena je teorija o „arijskoj nordijskoj rasi“. Rasni teoretičari iz 19. stoljeća Arthur Gobineau i Houston Stewart Chamberlain smatrali su „nordijskog čovjeka“ superiornim „nadčovjekom“ koji “rasnim miješanjem” ugrožava svoju egzistenciju. Hitler preuzima tu teoriju i radikalizira ju u svojoj, u zatvoru napisanoj, knjizi Moja borba (Mein Kampf). Dok njemačku „rasu“ stilizira u „gospodsku rasu“ (Herrenrasse), Židove u svojim govorima mržnje depersonalizira nazivajući ih „štakorima“ i „parazitima“ koje nacisti trebaju uništiti. Na konferenciji u Wannseeu 1942. godine, pod vodstvom Reinharda Heydricha, s jedne se strane detaljno organiziralo „konačno rješenje židovskog pitanja“, tj. otpremanje i ubijanje milijuna Židova, što se događalo i prije konferencije; s druge se strane uređivala administrativna suradnja svih instanca koje su bile uključene u holokaust.

Nacistička ideologija i politika su agresivno propagirali i organizirali ubijanje „rasno“ nepoželjnih ljudi, dok su, nasuprot tome, zakonski podupirali množenje „rasno čistih“ ljudi. Od žena se – barem do 1939. ili najkasnije do 1941. godine – tražilo da se odreknu profesionalnoga napredovanja i da postanu majke. Iako su žene po Hitlerovom klasnom sustavu izloženom u Mein Kampfu bile samo državljanke, a status građanke primale bi tek nakon udaje, najvažniji zahtjev prema uzornoj ženi nije bio brak nego rađanje mnogobrojnog potomstva.

2. Mjere za množenje „arijske rase“

Mjera i zakona za regulaciju množenja „arijske rase“ bilo je mnogo. Namjerni pobačaj kažnjavao se oduzimanjem slobode u „odgojnoj instituciji“ ili u koncentracijskom logoru; od 1941. godine kazna za pobačaj mogla je – zbog drastičnih gubitaka ljudskih života u ratu – biti smrtna. Majčinstvo nacisti nagrađuju, prvi put 1939. godine, časnim križem za „politički pravilne arijske“ majke: za četvero djece majke bi dobivale brončani križ, srebrni za šestero djece, a za osmero i više djece zlatni časni križ.

ionalsocijalistkinja, da na u imena sa početnim slovom “sinu jedan život bez nacionalsocijalizma si ona ne može zamisl

Osim toga, nacisti su nudili budućim bračnim parovima financijski privlačne potpore za sklapanje braka. Zakonom za smanjenje nezaposlenosti iz 1933. godine režim je nudio budućim supružnicima „bračni zajam“ u iznosu od 500 do 1000 Reichsmaraka uz preduvjet da buduća supruga napusti posao. Zabrana „dvostrukog zarađivanja“ u jednom kućanstvu više se odnosila na žene na višim položajima nego na one iz siromašnijih obitelji, gdje je zarada žena bila važna za preživljavanje. Kredit su mogli dobiti samo parovi s medicinski dokazanom plodnošću i potvrdom „arijevskog“ podrijetla vlastite obitelji.

Korjenite poteze za množenje „arijevaca“ pokrenuo je zapovjednik Gestapa Heinrich Himmler kroz nacistički projekt Lebensborn („Izvor života“). U toj instituciji neudane „arijske“ žene mogle su anonimno roditi i, ako su željele, dati dijete na posvojenje. Cilj tog projekta bio je porast stope nataliteta i odgoj „nordijske rase“ u smislu nacističke „rasne higijene“. Rađala su se i invalidna djeca, ali ona su ubijana odmah poslije rođenja.

Kroz projekt Lebensborn su se također „germanizirala“ i preodgajala djeca iz okupiranih zemalja koja su zbog osvete nad antifašističkim stanovnicima bila oteta svojim obiteljima, da bi ih na kraju posvojile obitelji pripadnika SS-a. Himmlerova naredba bila je krađa djece „arijskog“ izgleda, tj. djece plave kose i plavih očiju. Djeca kod koje su nakon otmice ustanovili da ipak ne odgovaraju uvjetima za pripadnost „nordijskoj rasi“ skončala su u koncentracijskim logorima.

Za zločine u „Lebensbornu“ odgovarala je na „Nürnberškom procesu“ samo jedna žena, Inge Viermetz, jer je sudjelovala u „arizaciji“ otete djece u Poljskoj i na području bivše Jugoslavije. Roditelji djece bili su u partizanima ili su skončali u koncentracijskim logorima. Zbog manjka dokaza Inge Viermetz dobila je oslobađajuću presudu.

Stroge političke mjere, financijske ponude, propagandističko uzdizanje majčinstva pa čak i tolerancija prema neudanim majkama nisu u dvanaest godina nacističkog režima povećale natalitet, jer su, osobito zbog ratnih vremena, obitelji s manje od četvero djece bile u većini.

3. Ženske nacionalsocijalističke organizacije

3.1. „Savez njemačkih djevojaka“

Oblikovanje djevojčica u nacionalsocijalističkom duhu i pripremanje za majčinstvo bili su najvažniji zadaci Saveza njemačkih djevojaka (Bund Deutscher Mädchen, BDM), koji je kao dio Hitlerove mladeži (Hitlerjugend) primao „arijske“ djevojke od desete do osamnaeste godine. Organizacija je bila podijeljena po dobi: u Savezu mladih cura (Jungmädelbund) okupljene su djevojčice od 10 do 13 godina, a u Savezu njemačkih djevojaka članice su bile djevojke od 14 do 18 godina. 1937. uvedena je organizacija Vjera i ljepota (Glaube und Schönheit) za djevojke od 17 do 21 godine, kako bi im se olakšao prijelaz iz BDM-a u nacionalsocijalističke ženske organizacije.

Pod geslom mladež se vodi kroz mladež (Jugend wird durch Jugend geführt) i djevojke u BDM-u su imale mogućnost obavljanja vodećih zadataka poput organiziranja pješačenja i izleta u prirodi, daleko od roditeljskog doma, gdje su razvijale smisao za „narodnu zajednicu“ i povezivale se s njom. Nasuprot diskriminiranju i ubijanju tzv. „bezvrijednih“ ljudi, tzv. „visoka rasa“ se morala tjelesno i duševno razvijati i usavršavati. Ipak, sport je u odgoju djevojaka bio važniji nego obrazovanje i školovanje jer je po nacističkoj ideologiji podupirao tjelesno zdravlje budućih majki. Partija je jačala samopouzdanje djevojaka i uvjeravala ih da prirodni „Gretchen stil“, tj. duge pletenice oko glave, narodna nošnja i nenašminkano lice, podiže čast i ugled djevojke. Nasuprot tome, mladim Židovkama nacisti su stereotipno prigovarali neprirodnost i seksualnu zavodljivost.

Melita Maschmann, bivša zapovjednica BDM-a, piše 1963. godine u memoarima Fazit da su židovske učenice bile tjelesno razvijenije i već „dame“, dok je ona imala dojam da je još dijete, što pokazuje njezine predrasude i godinama nakon rata. Sjećanja žena na njihovo iskustvo u Savezu njemačkih djevojaka pokazuju da su one baš tu epizodu života smatrale najljepšom, ne samo zbog raznovrsnih aktivnosti nego i zbog osjećaja da su, kao mlade djevojke, bile prihvaćene u harmoničnoj grupi istomišljenika. „Kada istražujem razloge koji su me namamili da uđem u Hitlerovu mladež, onda nailazim i na ove: Htjela sam izaći iz svojeg djetinjastog života i htjela sam se vezati uz nešto što je bilo veliko i važno“, sjeća se Melita Maschmann. Da su ideali kojima su težile doveli do ubojstva milijuna ljudi, pripadnice BDM-a ni desetljećima nakon rata nisu mogle ili htjele u potpunosti shvatiti.

3.2. „Nacionalsocijalističko ženstvo“

Nacisti su 1933. godine zabranili sva ženska društva i organizacije i uključili ih, manje više dobrovoljno, u Nacionalsocijalističko ženstvo (NS-Frauenschaft). NS-ženstvo je bila elitna organizacija za „arijske“ žene starije od 30 godina, koje su se školovale za rad na vodećim položajima ženske organizacije. Cilj organizacije bio je ideologiziranje žena i senzibiliziranje za „rasnu politiku“. Zadaci druge ženske organizacije – Njemačke ženske organizacije (Deutsches Frauenwerk) – bili su karitativni rad, dakle pomoć ranjenim vojnicima, nabavljanje i šivanje odjeće za vojnike, slanje paketa na frontu, skupljanje novca, pomoć siromašnim majkama, djeci i drugo.

Gertrud Scholtz-Klink (1902.-1999.) bila je zapovjednica ženskih organizacija i jedina politički relevantna žena „Trećeg Reicha“. Nakon smrti prvog supruga 1930. godine Scholtz-Klink se angažira u lokalnoj politici NSDAP-a. 1932. godine sklapa drugi brak s liječnikom Güntherom Scholtzom, koji u brak dovodi šestero djece; od njega se rastaje šest godina poslije. Kao „vođa žena u Reichu“ propagirala je nacionalsocijalističku ideologiju i mobilizirala žene za napadački rat. Nakon rata je živjela s trećim suprugom pod lažnim imenom kod princeze Pauline zu Wied. Francuska i američka nadzorna služba uhitile su je 1948. godine. Zbog lažnih dokumenata i njezina pozitivnog stava prema nacionalsocijalizmu francuski vojni sud ju osuđuje na 30 mjeseci radnog logora i oduzima joj deset godina pravo na rad.

4. Žene u poslovnom svijetu

Nacionalsocijalistička ženska politika može se strukturirati u dvije faze: od 1933. do 1939. godine cilj je bio ograničenje žena u poslovnom životu i reduciranje ženske uloge na majčinstvo. Od države podupirano obrazovanje za žene bilo je ograničeno na socijalne i kućanske poslove. Već 1933. godine, zbog velike nezaposlenosti, žene dobivaju otkaze. Dok su radnice djelomice imale pravo na rad, ženama u pravosuđu i medicini profesija se otežava ili zabranjuje.

Na sveučilištima je 1933. godine privremeno uveden numerus clausus za žene. Uz to, nacisti su studentice često verbalno diskriminirali. Paul Giesler, dužnosnik u Münchenu, u govoru pred studentima na Sveučilištu u Münchenu izjavio je da žene trebaju rađati, a ne studirati, a onim ružnijim studenticama koje ne mogu naći partnera on može preporučiti jednog pobočnika. Studenti i studentice su se pobunili protiv nacističkog dužnosnika, ali bez uspjeha.

Na istom Sveučilištu studirala je Sophie Scholl, pripadnica grupe otpora Bijela ruža. Kao sva mladež bila je pripadnica nacionalsocijalističke organizacije Savez njemačkih djevojaka. Studij filozofije i biologije je upisala u Münchenu, dok je njezin brat Hans studirao medicinu. U užem krugu studenata i profesora filozofije Kurta Hubera, Sophie i Hans Scholl diskutirali su o smislu i besmislu rata i došli do zaključka da se njemački narod treba suprotstaviti nacionalsocijalizmu. Ova grupa intelektualaca je pod imenom Bijela ruža pisala slogane po zidovima, slala letke (osobito akademskom miljeu) i propagirala „pasivni otpor“, tj. diverziju u svim područjima. Aktivisti grupe otpora bili su izdani i nakon suđenja 1943. godine smaknuti.

U drugoj fazi (1939.-1945.) žene u ratnim okolnostima na „domovinskoj fronti“ („Heimatfront“) moraju zamijeniti muškarce u tvornicama oružja, u uredima, poljoprivredi itd., jer se većina muškaraca nalazi na istočnoj fronti. Takozvane „bljesak-djevojke“ (Blitzmädchen) se kao pomoćnice Wehrmachta uključuju u „totalni rat“ i za njemačku vojsku rade kao telefonistice i radiotelegrafistice, za vojno zrakoplovstvo popravljaju avione te upravljaju čak i protuzračnim topovima.

5. Žene u različitim životnim područjima

5. 1. „Uzorna majka“: Magda Goebbels

Hitleru su propagandistički koristile važne poznate žene: Winifreg Wagner – snaha skladatelja Richarda Wagnera, pilotkinja Hanna Reitsch, Magda Goebbels – supruga ministra propagande Josepfa Goebbelsa te glumica i redateljica Leni Riefenstahl.

Popularna nacistička uzor majka bila je, između ostalih, Magda Goebbels. Rodila je u prvom braku jedno, a u drugom šestero djece, koje je sve odgajala u nacionalsocijalističkom duhu. Nacistička propaganda je Magdu Goebbels isticala kao moralnu i uzornu ženu, odnosno majku, koja je trebala biti uzor svim ženama „nove Europe“: U članku ustaških novina Hrvatski narod Magda Goebbels se opisuje kao „nježna sretna majka, koja najljepše ispunjenje života vidi u krugu svoje djece“, kao žena koja kao sestra Crvenog križa trudna njeguje bolesnike, šalje pakete na bojište, koja ima srce za ljude i za životinje. U stvarnosti Madga Gebbels nije odgovarala slici tipične „arijske“ žene: šminkala se, pušila je i pila, varala muža (kao i on nju), a svoju djecu ponekad nije vidjela tjednima, jer su se za njih brinule dadilje.

Dolaskom Crvene armije u Berlin 1945. godine Goebbelsi su ubili svoje šestero djece i na kraju sebe. U pismu svome jedinome preživjelom sinu Haraldu Magda Goebbels piše: „Svijet koji dolazi poslije Führera i nacionalsocijalizma nije više vrijedan života i zato sam uzela sa sobom i svoju djecu, jer su previše šteta za ono što će poslije nas doći, i milostivi Bog će me razumjeti ako ću im sama dati spasenje.“ Fanatični nacionalsocijalizam bio je Goebbelsima motiv da postanu roditelji mnogobrojne djece kojima su zbog sloma Hitlerovog režima oduzeli pravo za život.

5. 2. Leni Riefenstahl: „sljedbenica“ nacionalsocijalizma?

Leni Riefenstahl (1902.-2003.) bila je istaknuta glumica i redateljica „Trećeg Reicha“. Režirala je propagandne filmove Pobjeda vjere (Sieg des Glaubens) i Trijumf volje (Triumph des Willens) koji su veličali Hitlera i nacističku ideologiju; za zadnji dokumentarni film dobila je nagrade u Njemačkoj i u inozemstvu. Poznata je i po režiranju Olimpijskih igara 1938. godine, koje su se održavale u Njemačkoj.

Riefenstahl je 1939. godine početkom Drugog svjetskog rata kao ratna reporterka pratila njemačke vojnike na istočnu frontu u Poljskoj. Navodno je bila svjedokinja ubijanja Poljaka u mjestu Końskie. Do kraja života negirala je da je svojim očima vidjela masakr, tvrdeći da je samo čula pucnje iz daleka, iako je jedan njemački vojnik uhvatio njezin preplašeni izraz lica na fotografiji potpisanoj s: „Leni Riefenstahl pada u nesvijest pri pogledu na mrtve Židove.“ U svojim memoarima Riefenstahl je pak tvrdila da je snimljena u trenutku kad se pobunila protiv brutalnog postupka njemačkih vojnika prema poljskim civilima te da je njezin ustrašeni izraz lica uhvaćen kada su vojnici zbog toga uperili oružje na nju.

Nakon lošeg ratnog iskustva vraća se u Njemačku i radi na igranom filmu Tiefland za koji je iskorištavala Sinte i Rome iz logora Maxglan kao statiste i kao besplatnu radnu snagu. Poslije snimanja filma većina tih ljudi bila je ubijena, no ipak Riefenstahl to nikada nije priznala. U procesu denacifikacije nakon rata Leni Riefenstahl su kategorizirali u „sljedbenicu“.

5. 3. Počiniteljice u koncentracijskim logorima

Žene su (kao i muškarci) dakako bile neposredne i/ili posredne počiniteljice. Ubijale su kao nadzornice u koncentracijskim logorima, bile su medicinske sestre i liječnice koje su vršile pokuse i steriliziranje ljudi, doušnice koje su zbog privatnih razloga (ljubomora, osveta) uzrokovale smrt svojih sugrađana, umjetnice koje su propagandistički podupirale nacistički režim, tajnice i stenografkinje koje su surađivale u administrativnom izvođenju zločina.

Nadzornice se u logorima Auschwitz-Birkenau, Ravensbrück, Bergen-Belsen i u drugim koncentracijskim logorima nisu razlikovale u brutalnom postupanju prema logorašima od muškog logorskog osoblja. Odabirale su logoraše za rad ili su ih slale u plinske komore, puštale su pse na zatvorenike, tukle su ih i oduzimale logorašima nakit i odjeću.

Većina nadzornica dolazila je iz nižeg društvenog sloja. Posao u logoru, koji je bio dosta dobro plaćen premda je zarada SS-ovaca bila veća, nalazile bi putem oglasa u novinama. Po sjećanjima bivših logoraša neke nadzornice se nisu na početku svoje službe u logoru ponašale loše, ali su s vremenom i one postale okrutne prema logorašima, jer su tako mogle steći autoritet i promaknuće u poslu. A život na mjestu zločina nadzornicama se brzo pretvorio u naviku i normalnost.

U poslijeratnim savezničkim procesima nadzornice su često dobivale mlaku presudu ili im je skraćena zatvorska kazna. Bivši logoraši nisu uvijek mogli identificirati optuženicu, često joj nisu znali ni ime, a ponekad se, zbog traumatskih iskustava, nisu mogli pojaviti na sudu. Irma Grese, Luise Danz, Carmen Maria Mory i nekoliko drugih žena osuđene su na smrt.

6. „Svađa povjesničarki“ o ulozi žena u nacionalsocijalizmu

Od 1960-ih godina povjesničari i povjesničarke raspravljaju o prijepornoj temi uloga žena u nacionalsocijalizmu. Nacistička protuženska propaganda pa i šutnja mnogih Nijemaca i Njemica o njihovu životu u „Trećem Reichu“, davala je desetljećima dojam da su Njemice, odnosno neprogonjene žene u Njemačkoj, i same bile žrtve nacističkog patrijarhalnog sustava u kojem su politički dominirali muškarci. Dok su još sedamdesetih godina žene u nacionalsocijalizmu uopćeno prikazivane kao žrtve patrijarhata, u vrijeme kad se i sam ženski pokret borio protiv diskriminiranja žena u društvu, 1980-ih godina taj se stav kritički preispituje.

Nadzornice u koncentracijskim logorima nisu mogle biti iznimke među ženskim počiniteljicama, kao što ih je prikazao tisak za vrijeme procesa. Demoniziranje slika počiniteljica, poput prikazivanja Ilse Koch kao „vještice iz Buchenwalda“ ili Irme Grese kao „SS prostitutke iz Bergen-Belsena“, ne dopušta objektivni diskurs o ulozi žena u „Trećem Reichu“ i reducira krivnju ženskih počiniteljica na tzv. „zvijeri“ iz koncentracijskih logora.

Da su žene, dakako, imale različite prilike u kojima su mogle odlučivati o sudbinama svojih židovskih, romskih i drugih sugrađana, bila je protuteza u „svađi povjesničarki“, u kojoj je istaknuto da žene nisu samo, kao što se još često stereotipno tvrdi, po prirodi miroljubive, nego su sposobne i podupirati zločine i sudjelovati u njima. Od devedesetih godina 20. stoljeća do danas povjesničari i povjesničarke odstupaju od uvrštavanja žena u pojednostavljenu shemu žrtava i počinitelja zločina, već ih prikazuju u različitim životnim prostorima i uvjetima.

Literatura

Dumbach, A.E. 2006. Sophie Scholl and the White Rose. Oxford.

Lilienthal, G. 2003. Der Lebensborn e.V.: ein Instrument nationalsozialistischer Rassenpolitik (Lebensborn e.V.: Instrument nacionalsocijalističke rasne politike). Frankfurt/Main.

Heinsohn, K., Vogel, B. i Weckel, U., ur. 1997. Zwischen Karriere und Verfolgung. Handlungasräume von Frauen im nationalsozialistischen Deutschland (Između karijere i progona. Prostori djelovanja žena u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj). Frankfurt/Main.

Kompisch, K. 2008. Täterinen. Frauen in Nazionalsozialismus (Počiniteljice. Žene u nacionalsocijalizmu). Köln.

Maschmann, M. 1963. Fazit. Kein Rechtfertigungsversuch (Facit. Nije pokušaj opravdavanja). Stuttgart.

Riefenstahl, L. 1987. Memoaren (Memoari). München.

Sander, H. i Johr, B., ur. 2005. BeFreier und Befreite. Krieg, Vergewaltigung, Kinder (Osloboditelji i oslobođeni. Rat, silovanje, djeca). Frankfurt/Main.

Sayner, J. 2007. Women Without a Past? German Autobiographical Writings and Fascism. Amsterdam.

Scholtz-Klink, G. 1987. Die Frau im Dritten Reich. Eine Dokumentation (Žena u Trećem Reich-u. Jedna dokumentacija). Tübingen.

Sigmund, A.M.1998. Die Frauen der Nazis (Žene nacista), sv. 1-3. Beč.

Opća literatura:

Adler, Nensi [Adler, Nanci]. 2005. Preživjeli iz Gulaga – s one strane sovjetskog sistema. Beograd: Beogradski krug.

Agamben, Giorgio. 2005. “Stid ili o subjektu”. 15 dana: časopis za umjetnost i kulturu, 1: 16-29.

Agamben, Giorgio. 2008. Ono što ostaje od Auschwitza: arhiv i svjedok (Homo sacer III). Zagreb: Antibarbarus.

Arendt, Hannah. 1996. Totalitarizam. Zagreb: Politička kultura.

Badurina, Natka. 2006. “Dragi čitatelju, kako smo danas? Goli otok u talijanskoj i hrvatskoj književnosti”. U: Komparativna povijest hrvatske književnosti: zbornik radova VIII. Split: Književni krug, 53-68.

Badurina, Natka. 2007. “O literarnosti svjedočenja: Pincherle, Rupel, Mezorana”. Treća IX/2: 33-49. Objavljeno i kao “Ženska svjedočenja iz koncentracijskih logora” u: N. Badurina. 2009. Nezakonite kćeri Ilirije. Hrvatska književnost i ideologija u 19. i 20. stoljeću. Zagreb: Centar za ženske studije, 219-245.

Banac, Ivo. 1990. Sa Staljinom protiv Tita. Zagreb: Globus.

Biti, Vladimir. 2005. Doba svjedočenja. Zagreb: Matica hrvatska.

Brkljačić, Maja i Sandra Prlenda, ur. 2006. Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden marketing; Tehnička knjiga.

Cerovac, Branko. 2009. “Mogućnost (Golog) otoka”. U: Prica, Ines i Željka Jelavić ur. Destinacije čežnje, lokacije samoće: uvidi u kulturu i razvojne mogućnosti hrvatskih otoka. Zagreb: HED – IEF, 103-108.

Cipek, Tihomir i Olivera Milosavljević, ur. 2007. Kultura sjećanja: povijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput.

Dijanić, Dijana et al, ur. 2004. Ženski biografski leksikon: sjećanje žena na život u socijalizmu. Zagreb: Centar za ženske studije.

Feldman, Andrea, prir. 2004. Žene u Hrvatskoj. Ženska i kulturbna povijest. Zagreb: Institut Vlado Gotovac; Ženska infoteka.

Geiger, Vladimir. 2008. Logor Krndija: 1945.-1946. Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Slavonski Brod: Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.

Geiger, Vladimir. 2006. “Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945.-1947.” Časopis za suvremenu povijest 38/3, str. 1081-1100.

Grünfelder, Ana Maria. 2007. “U radni stroj velikoga njemačkog Reicha!”: prisilni radnici i radnice iz Hrvatske. Zagreb: Srednja Europa.

Jambrešić Kirin, Renata. 2008. Dom i svijet: o ženskoj kulturi pamćenja. Zagreb: Centar za ženske studije.

Jambrešić Kirin, Renata. 2009. “Rodni aspekti socijalističke politike pamćenja Drugoga svjetskog rata.” U: Bosto, Sulejman i Tihomir Cipek, ur. 2009. Kultura sjećanja: 1945. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput, 59-81.

Perrot, Michelle. 2009. Moja ženska povijest. Zagreb: Ibis grafika.

Scott, Joan Wallach. 1989. Rod i politika povijesti. Zagreb: Ženska infoteka.

Sklevicky, Lydia. 1996. Konji, žene, ratovi. Zagreb: Ženska infoteka.

Šoljan, Marija, ur. 1955. Žene Hrvatske u Narodnooslobodilačkoj borbi I-II. Zagreb: Glavni odbor Saveza ženskih društava Hrvatske.

Tudor, Ruth. 2005. Poučavanje ženske povijesti 20 stoljeća. Zagreb: Srednja Europa.

Višnjić, Čedomir. 2003. Partizansko ljetovanje: Hrvatska i Srbi 1945-1950. Zagreb: Prosvjeta.

Zlatar, Andrea. 2004. Tekst, tijelo, trauma. Zagreb: Naklada Ljevak.

s.a. 1980. Heroine Jugoslavije. Zagreb: Spektar.

Časopisi:

15 dana, br. 1, god. 2005.

Treća (tematski broj Politička trauma), IX/1, 2007.

Treća (tematski broj Strukturalno nasilje i pamćenje), IX/2, 2007.

• Centar za ženske studije Zagreb
• Izvršna agencija za obrazovanje, kulturu i audiovizualne medije Europske unije
• Ženska infoteka

Memorijalni centri i muzeji o koncentracijskim logorima i deportaciji, arhivi i stranice posvećene poučavanju holokausta. Većina ovih stranica sadrži dijelove posvećene obrazovanju i metodici poučavanja, kao i popise izvora, dokumenata, sekundarne literature i daljnje uputnice i linkove.

• Memorijalni centar Jasenovac
• Memorijal Ravensbrück (ženski koncentracijski logor)
• Memorijal i muzej Auschwitz-Birkenau
• Muzej Risiera di San Sabba (Rižarna San Sabba) u Trstu
• Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, Radna skupina za međunarodnu suradnju u području obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu
• Shoah Foundation Institute
• Shoah Foundation Visual History Archives
• Yad Vashem u Jeruzalemu
• Yad Vashem — stranica na hrvatskom jeziku
• Projekt Žene i holokaust
• Linkovi na temu Žene i holokaust
• Literatura za nastavnike koji predaju na temu iskustava žena za vrijeme Holokausta
• Talijanski on-line arhiv svjedočanstava
• Fondazione Memoria della Deportazione

Jedan od zadataka nastave povijesti i jest ukazati na razliku između mnoštvenosti i sveobuhvatnosti pamćenja pojedinaca u jednom društvu i selektivnosti cenzurirane službene povijesti koja i u demokratskim, a posebice u nedemokratskim državama, krivotvori i prikriva niz pojedinačnih zločina i masovnih kršenja ljudskih prava. Slovenski etnolog Božidar Jezernik smatra da je logor za informbirovce na Golom otoku ležao u samim temeljima Titove Jugoslavije: “Dok se o njemu šutjelo, bio je tvrdi kamen na kojem je počivala država. Kad se počelo o njemu govoriti, i država se počela raspadati” (1994: 686). Jezernikov zaključak možemo nadopuniti i reći da tek prekidom traumatskog pakta šutnje golootočkih zatočenica dobivamo potpuniju sliku totalitarnog razdoblja u povijesti jugoslavenske države i počinjemo shvaćati njegova protuslovlja, ograničenja, prešutne norme i najdublje čuvane tajne (usp. Prilog 1 – Danilo Kiš o Golom otoku).

Dočim se u svrhu bolje, učenicima pristupačnije, edukacije o Drugom svjetskom ratu i u Hrvatskoj mogu koristiti novi arhivi usmenih svjedočenja – unutar Memorijalnog muzeja Jasenovac, na internetskom portalu Zaklade Shoa; domaći dokumentarno-obrazovni filmovi – Borovi i jele (Sanja Iveković, 2002); Duhovi Zagreba (Jadran Boban, 2008); Šjora Rina Smajla (Igor Šaponja, 2008) – o komunističkom totalitarnom nasilju postoje rijetki usmenopovijesni izvori (usp. Geiger, 2006 i 2008 o poratnim jugoslavenskim logorima za Nijemce). No zato postoji niz memoarskih knjiga među kojima ženska logorska prisjećanja – Ljubičica bela (Lebl, 1990), Sjećanja (Grlić, 1997), Sve, sve, sve… (Žicina, 2002) – nude rodno specifičan, i po svojoj humanističkoj orijentaciji jedinstven, pogled na povijesnu stvarnost. Pisani iskazi ovih nepravomoćno osuđenih “neprijateljica države” i “izdajica partije” (usp. Simić i Trifunović, 1990: 229) svjedoče o metodama inkriminacije ženske društvene kritike, o rodno profiliranom slamanju i zastrašivanju te osobitim posljedicama logorskog režima na žensku psihu, tjelesni integritet, gubitak samopouzdanja i strah od javnog političkog djelovanja. Podatak da su se prve literarizirane pripovijesti o totalitarnom režimu na Golom otoku pojavile već krajem 1950-ih (Ribnikar, 1954; Kranjec, 1956; Mihailović, 1968), a da su prva svjedočenja golootočkih zatočenica objelodanjena punih četrdeset godina nakon izlaska na slobodu (Lebl, 1990; Dragović-Gašpar, 1990; Grlić, 1997; Žicina, 2002), govori mnogo o nepostojanju ženskih iskaza o unutarnjem disidentstvu, o marginaliziranju žena kao subjekata političke povijesti, ali i o uspješnosti policijskog zastrašivanja te o dubini potisnute traume kojom nisu željele opteretiti svoju djecu i unuke. Izbijanje novog rata potaklo ih je na preispitivanje vlastitog i kolektivnog doživljaja totalitarnog terora (usp. Prilog 2 – Eva Grlić o razlozima pisanja memoara).

Feministička je pretpostavka da nas istraživanje povijesti žena Istočne Europe suočava s problemom njezina “diskontinuiteta, prekida i zaostajanja”, s osjećajem da “ženska povijest uvijek iznova započinje i uvijek se iznova prekida” (Petö, 2002: 212). U tom smislu borba žena za rodnu jednakopravnost i za političku vidljivost nije okončana 1945., a pogotovo ne 1990-ih, kad žene u političkim tijelima višestranačke demokracije bivaju ponovno zastupljene u zanemarivom broju. Osobne pripovijesti naših pretkinja o podređivanju i instrumentalizaciji žena u kolektivističkim političkim projektima – socijalističkim i nacionalističkim – pomažu razumjeti masovno, neindividualizirano nasilje protiv žena u nedavnim ratovima. S druge strane, primjeri ženske solidarnosti, udruživanja i postojanog otpora totalitarnim vlastima i patrijarhalnoj hegemoniji podsjećaju da su svakodnevica i dom glavna poprišta svih ideoloških bitaka.

Političke kriminalke i “izdajice partije”

Geopolitička važnost odlučnog suprotstavljanja Josipa Broza Tita Staljinovom zahtjevu za smjenom partijskog i državnog vrha te za promjenom “političkog kursa” koji je zagovarao održavanje odnosa sa zapadnim kapitalističkim zemljama neosporna je (usp. Banac, 1990; Jakovina, 2003). Suprotstavljanje Staljinu odredilo je jugoslavenski “treći put” u izgradnji socijalističkog samoupravnog društva. No istovremeno, unutarnje partijske čistke protiv Staljinovih simpatizera i kritičara etatističkog načina upravljanja donijele su kratak ali razoran val totalitarnog nasilja po modelu sibirskih logora za sve stvarne i potencijalne oponente. Među njima je bio velik broj supruga, kćeri, sestara i drugih srodnica već zatvorenih “državnih neprijatelja”, ali i niz bivših partizanki, uglednih predratnih komunistkinja, novinarki, intelektualki, polaznica diplomatske škole. Sve su one osumnjičene (a to znači i “tretirane” od tajne policije) kao teške političke kriminalke samo zato što su štitile bračne partnere ili prijatelje, javno izrekle vlastito mišljenje o sukobljenim stranama ili pak dale oduška građanskom skepticizmu. Fantazme o tipično “ženskoj izdaji” Partije, o “zločinu separacije” od očinske figure vođe, bile su razlogom domišljanja rodno specifičnog zlostavljanja, vrijeđanja i sramoćenja u istražnom i kaznenom postupku te višegodišnjeg oduzimanja građanskih prava izvan redovnog sudskog postupka.

Broj žena koje su svoje nepravomoćne kazne u prosječnom trajanju od dvije do tri godine provele u privremenom ženskom logoru na Golom otoku a potom na zasebnom ženskom logoru na otoku sv. Grgur, nije bio velik. Vrlo oskudni i nepotpuni podaci govore da je između 1948. i 1956. godine na administrativnu kaznu “društveno-korisnog rada” osuđeno oko 860 žena nasuprot 17.000 muških političkih zatvorenika (od ukupno 55.600 procesuiranih Informbiroovaca – Banac, 1990: 150; Hrvatski leksikon, 1996, sv.1: 392). Međutim, “specijalni tretman” koji su podnosile zatvorenice uhićene po Zakonu o kršenju javnog reda i mira, baš poput prostitutki i drugih socijalnih “izgrednica”, govori mnogo o proturječjima postrevolucionarne ideologije koja je stubokom mijenjala institucije ali ne i ponašanje i svijest ljudi. Na Golom otoku nalazio se i takozvani profilaktorij za “preodgoj prostitutki” kao izoliran zatvorski odjel pod neposrednim nadzorom (to jest prepušten samovolji) milicije (Jezernik, 1994: 129). Policijsko-doušnička inkriminacija ženskog političkog djelovanja, stigmatizacija i moralno sumnjičenje te posljedično šikaniranje ovih žena u radnim i društvenim organizacijama, otkrivala je postojanje prešutnog patrijarhalnog društvenog ugovora o podjeli vlasti i priječila sposobne ambiciozne žene da se ističu u svojoj sredini. Za razliku od muškaraca, koji su također bez dokazane krivnje osuđivani na logorsku izolaciju na neodređeno vrijeme, žene su teže podnosile gubitak netom stečenih građanskih prava (poput prava na razvod, nasljeđivanje, jednako plaćen posao), nemogućnost istinskog odlučivanja o svom životu, a imputirana “moralna ljaga”, navodni nedostatak patriotizma, simpatiziranje vrijednosti “trulog zapada” i pounutrenje krivnje (osjećaj da su same krive za to što ih je zadesilo) udaljili su ih od društvenog i javnog života (usp. prilog 3 – iskaz osječke studentice o američkim vojnicima kao “pravim” osloboditeljima).

Što nam, dakle, četrdesetogodišnje prešućivanje ženskog iskustva političkog terora govori o poratnom razdoblju opterećenom hladnoratovskom polarizacijom, nasilnom modernizacijom i nedovršenom demokratizacijom jugoslavenskog društva? Na koji nam način ženski iskazi pomažu razumjeti rodne specifičnosti pamćenja iskustva političkog nasilja za muškarce i žene? U kojem smislu nam osobno iskustvo terora i straha otkriva djelovanje transgeneracijskih povijesnih tabua? Što nam nesposobnost komunističkog režima da se suoči s vlastitom prošlošću političkog terora i (simbolički ili materijalno) rehabilitira nevine žrtve govori o njegovoj sklonosti da posegne za nasiljem i vojnim terorom kad se suoči sa zahtjevom za uvođenje pluralne demokracije? Odgovore na ova pitanja mogli bismo sažeti ovako – iskustvo političkih zatočenica nam govori da je unatoč službenoj politici rodne ravnopravnosti novu vlast karakterizirao:

a)     politički strah od ambicioznih žena (”kvalitetnih kadrova“)

b)     ideološki strah od čuvarica tradicijskih i religijskih uporišta identiteta

c)      kulturalno nepovjerenje prema ženi koja s lakoćom prelazi obiteljske, socijalne i etničke granice

d)     da su postojali otpori politici rodne emancipacije odozgo i odozdo

e)     da je autonoman politički angažman žena izvan partijske linije bio strogo kažnjavan

U čemu je posebnost ženskog logorskog iskustva?

Dublje potiskivanje političke traume kod bivših logorašica nije uvjetovano težim ili blažim kazneno-disciplinarnim režimom u odnosu na muške supatnike, nego činjenicom da su žene zbog svoje socijalizacije bile sklonije prihvatiti nametnutu krivnju i stid zbog pretrpljene torture, da su osjećale krivnju zbog patnji svoje djece i drugih članova obitelji te su se teže nosile s kriminalnim dosjeom i stalnim nadzorom nakon puštanja na slobodu.  Višegodišnji teror koji su žene u otočkoj izolaciji pretrpjele uključivao je teške povrede tjelesnoga i spolnoga identiteta te ljudskog dostojanstva, prije svega uslijed nametnutog sudjelovanja zatvorenica u međusobnom zlostavljanju. Za razliku od muških memoarista, bivše kažnjenice bile su spremnije priznati da “nevinih nema, svi smo mi bili i žrtve i dželati – Titove i Staljinove vojske podjednako” (Dragović-Gašpar, 1990: 251) te preuzeti svoj dio povijesne odgovornosti za iznevjerenu komunističku utopiju o društvu po mjeri čovjeka. One češće etički propituju granicu između hrabrosti i “fanatizma”, osobnog integriteta i poriva preživljavanja, traže analogije, nove pojmove i kompleksnije psihološke kategorije da bi nam približile izuzetnost stanja “pred-političke životinje” u koje su bile dovedene (usp. prilog 4 – žensko promišljanje o nerazlučivosti straha i hrabrosti).

Naime, osnovni uzrok dugogodišnjeg potiskivanja “nepojmljivo” strašnog iskustva bila je perverzna intimnost nametnutog nasilja među nekoć bliskim prijateljima i suborcima. Ona je ispunila novim povijesnim značenjem pojam sive zone koju je Primo Levi, na temelju svog iskustva iz Auschwitza, opisao kao “zonu ambigviteta” u kojoj se događaju moralno nepodnošljive, “perverzne transformacije” međuljudskih odnosa koje nije moguće prosuđivati standardnim etičkim mjerilima. Najsigurniji način da se zatočenici doživotno traumatiziraju, smatra Levi, bio je “prekriti ih krvlju, kompromitirati ih koliko je god moguće” (1989: 29). To potvrđuju i svjedokinje govoreći o doživljaju totalnog moralnog kolapsa u sivoj zoni “samoupravnog logora” koji je prisiljavao žrtvu da “kolaborira s egzekutorima”, da se zatvorenice međusobno discipliniraju, isljeđuju i muče jedna drugu. Logorska je kazneno-disciplinarna praksa rado operirala s tradicijskim obrascima posramljivanja žena koristeći stid kao “najemotivniji ton” svake osobnosti (Agamben, 2005) i kao osnovno sredstvo patrijarhalnog obezvređivanja žena čija je pretpostavka da “životi žena ne vrijede mnogo i da postoji neki ženski stid koji traje od pamtivijeka” (Perrot, 2009).

U stidu onog koji trpi nametnutu mu bol – a pogotovu onog koji je prisiljen nanositi bol drugom – doživljaj je poremećaja vlastite uloge kao aktivnog i odgovornog subjekta takav da izaziva tešku duševnu pozljedu. Stoga nije neobično da zatočenice između izolacije, surovih uvjeta života, robovskog rada i kažnjavanja, izvorom najveće boli smatraju ceremonije degradacije ili napade na žensku čast i moralnost. Ono što ih je najviše pogodilo kao politička bića bila je nekontrolirana moć represivnog aparata i njegova zloporaba obrazaca patrijarhalnog ponašanja koje su nametali i zatočenicama: agresiju, cinizam moći i nedostatak solidarnosti (usp. Prilog 5 – usporedba nacističkih i ženskog logora na Golom otoku).

Prisila pisanja i muk traume

Da bismo razumjeli učinkovitost metoda paternalističkog slamanja i ucjene pobunjenog dijela nove političke elite – pod Titovim geslom po glavi, a ne glave (usp. Jezernik, 1994: 13) – moramo posebice promotriti ritualizirane oblike javnog ispovijedanja vlastite krivnje koji su se u blažoj formi samokritike primjenjivali i u ostatku društva (u pionirskim, omladinskim i partijskim ćelijama). Važnost teatralnih ispovijedi čija je svrha jačanje kolektivnog duha i negiranje privatnosti te (samo)kontrola i (auto)cenzura svakog pojedinca, uočila je i Hannah Arendt koja kaže: “Ispovijedi su specijalnost boljševičke propagande kao što je kuriozna pedanterija legaliziranja zločina retrospektivnom i retroaktivnom legislativom bila specijalnost nacističke propagande” (1976: 353). Bitna podudarnost kršćanskog rituala javnog ispovijedanja (publicatio sui) i golootočkih raskritikavanja (ispovijedanja “partijskog grijeha”) jest u ceremonijalnom “uprizorenju” teatralne, a ne nominalne kazne za heretika (neistomišljenika). Dakle, način na koji se netko kažnjava neodvojiv je od načina na koji se on sam raz-otkriva jer su, prema mišljenju Michela Foucaulta, u kršćanskoj tradiciji “samokažnjavanje i dobrovoljno ispovijedanje međusobno povezani” (1997: 244). Pored forsiranja teatralne samokritike (praćene fizičkim zlostavljanjem), Goli otok je u univerzumu staljinističkih logora jedinstven po još jednoj metodi modernog zapadnog “oblikovanja jastva” (Foucault, 1997). Ako je u europskoj povijesti ideja pisanje o sebi povezano s intimnim samopreispitivanjem i kontemplacijom, onda je nametnuto logorsko pisanje zapisnika o vlastitoj krivnji pokušaj represivnog aparata da sasvim osvoji, izmijeni i “reprogramira” nečiju osobnost, doživljaj vlastite osobe (tzv. metoda “ispiranja mozga”). Apsurdno pretjerivanje i beskrajno prekrajanje golootočkih ispovijedi o krivnji predstavlja naličje publicističke prakse uljepšavanja životopisa istaknutih jugoslavenskih revolucionara i političara. Udbino insistiranje na pisanim priznanjima i detaljnim osobnim dosjeima (koje je primjenjivala i istočnonjemačka tajna policija Staasi) otkriva neuralgičnu točku sustava u kojem naredbodavci nisu ostavili pisanog traga o svojim naredbama, a biografi i memoaristi su gotovo nadomjestili arhiv kao temeljnu instituciju moderne (usp. prilog 6 – zašto Tito nije pisao memoare).

Smatramo da su “tortura ispitivanja” i redovito pisanje zapisnika o vlastitoj krivnji ostavili dublje posljedice na psihu zatočenih žena kojima je doslovno “konfisciran” jezik političke subjektivacije kojim su kasnije trebale smisleno svjedočiti o svom iskustvu. Za žene koje su bile izložene policijskoj “skripto-torturi”, pisanje o vlastitim pozljedama i apsurdnom nesrazmjeru “zločina” i kazne nije moglo biti osnovno psihoterapijsko oruđe. Za razliku od muških supatnika koji su se već od kraja 1950-ih kroz hibridne književno-dokumentarne žanrove izborili za pravo na priču o Golom otoku kao relevantnom povijesnom iskustvu, političke zatvorenice nisu imale ni društvenu potporu, ni uzor ni okvir za naraciju o vlastitom “disidentskom” djelovanju.

Gubitak samopouzdanja i brojni posttraumatski simptomi rezultirali su povlačenjem iz javnog života (usp. prilog 7 – Grlić o životu nakon Golog otoka), no opća društvena klima koja nije puno marila za preživjele kako nacističkih tako ni staljinističkih logora, pomogla je postupnom samoiscjeljivanju o kojem piše i književnik Imre Kertész. On smatra da su forsirana jednoobraznost i nehaj socijalističkog društva prema pojedinačnom stradanju i traumi bili presudni da on sam nije podlegao “zovu samosažaljenja” ni osjećaju “istinske uzvišenosti” žrtve koja očekuje javnu ispriku i rehabilitaciju (2008: 246).

Nakon sloma komunističkog bloka, u predvečerje novog rata, ženska su svjedočenja o Golom otoku i sv. Grguru nakratko bila u fokusu jugoslavenske javnosti. Ubrzo nakon emitiranja izuzetno gledane dokumentarne serije Goli život Danila Kiša i Aleksandra Mandića u proljeće 1990., uslijedilo je objavljivanje nekoliko knjiga ženskih logorskih uspomena i zbornika svjedočenja te su uslijedili novinski intervjui s nadzornicama i zatvorenicama. No javnost nisu zanimale pojedinosti o modernom zatvorskom slamanju ženske samosvijesti niti njihova borba s potisnutim osobnim i političkim traumama. Medijsku fascinaciju ženskim prizorima iz “komunističkih kazamata” izazvali su primjeri ženske okrutnosti i slučajevi seksualnog nasilja. Na taj način bolne uspomene političkih zatvorenica nisu pridonijele razumijevanju jednog povijesnog razdoblja, nego su poslužile prebacivanju krivnje – na staljiniste među komunistima, na komuniste među postkomunistima (Badurina, 2006: 66). One su, nažalost, otvorile i Pandorinu kutiju traumatskih prizora (pred)moderne logorske torture koji su u ratovima na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. ponovno bili viđeni.

Zaključna razmišljanja – kako komemorirati mjesta (crvenog) terora?

Da je Goli otok poput Atlantide moderne hrvatske političke mitologije svjedoči i nedostatak konsenzusa oko njegova imenovanja, historijske ekspertize i spomeničke zaštite kojom bi se na primjeren način obilježilo ovo mjesto sjećanja na crveni teror. Regionalne i državne vlasti oglušile su se na građansku inicijativu koju u Rijeci od 2000. godine predvodi grupa umjetnika s kustosom Brankom Cerovcem na čelu, a koja se zove “Goli otok – novi hrvatski turizam” (Cerovac, 2009) Unatoč imenu, ovdje nije riječ o pokušaju ciničkog uma da komodificira hrvatski “zatvorski komunizam”, što rade mali poduzetnici, vlasnici brodica koji organiziraju turistički obilazak potpuno zapuštenog i devastiranog zatvorskog kompleksa koji se na Golom otoku kontinuirano gradio od kraja 1948. do 1989., kad Kazneno-popravni dom za maloljetnike konačno prestaje s radom. Kao što ističu sudionici ove politički angažirane umjetnosti u zajednici (community art), 21. stoljeće zahtijeva od nas da tražimo nove oblike suočavanja s prošlošću. Stoga oni organiziraju okrugle stolove o sudbini Golog otoka, izložbe foto-dokumentacije o stanju otoka, umjetničke intervencije i predavanja, projekcije dokumentarnih filmova. I ova je građanska inicijativa pokazala da briga o negativnom povijesnom nasljeđu – o kojem još ne postoji društveni konsenzus – nije samo u nadležnosti državnih institucija, povjesničara, arhivista i muzealaca. Devastirane objekte na Golom otoku i sv. Grguru ne treba muzejski “rekonstruirati” u atraktivni jadranski “Arhipelag gulag”, nego preoblikovati i “adaptirati” tako da ne markiraju (ideološki jednoznačnu) povijest dehumanizacije nego postanu mjesta (radioničke) proizvodnje kritičkog mišljenja, tolerancije i povijesnih znanja. U tom smislu članovi ovog malog “umjetničkog kolektiva” kritički se i kreativno suočavaju s traumama prošlosti i pružaju otpor dominantnim praksama komemoriranja mjesta (masovnog) stradanja u Hrvatskoj.

Jedan od zadataka za istraživače/ice Golog otoka iz perspektive povijesti žena, usmene i društvene povijesti, jest komparativna analiza svjedočenja jugoslavenskih političkih zatvorenica i svjedočenja žena iz Staljinovih Gulaga (Adler, 2005); kompariranje svjedočenja internirki u grčkim otočkim logorima za partizanke i komunistkinje nakon završetka grčkog građanskog rata 1949. i iskaza žena žrtava represije vojnih hunti u Čileu i Argentini te brojnih drugih zatočenica (u kućnim, redovnim i tajnim zatvorima) u suvremenom svijetu kojima se ne priznaje status “političkih zatvorenica”. Epistemološko žarište i etički prioritet ovakvih istraživanja dobro je formulirao komparatist Cvetan Todorov. Umjesto interesa za posljedice radikalnog zla i dehumanizaciju mjerenu gubitkom tipičnih “muških” vrijednosti – čast, hrabrost, principijelnost – moramo se pozabaviti analizom “ženskih” napora održavanja minimalne, prividne normalnosti u logorskom univerzumu. U središtu tih napora je borba za očuvanje “ženskih” vrijednosti (izdržljivost, suosjećanje, potreba povjeravanja) koje čine “banalnost dobra” i u logorskim uvjetima (Todorov, 2000: 291). Ako uopće postoji optimistična didaktična pouka logorskih iskustava, ona glasi da je zlo (i tu i tamo) teško izbjeći, ali da to ipak nije nemoguća misija. Sve moralne vrijednosti baš kao i svi zločini imaju svoje svakodnevno (”banalno”) i svoje ekstremno lice. Stoga kod korištenja logorskih svjedočenja u edukaciji moramo biti krajnje oprezni jer su osjećaji, stavovi, prosudbe, a često i predrasude preživjelih svjedoka i svjedokinja rezultat preživljavanja u okruženju u kojem je sloboda izbora pa tako i moralnog djelovanja krajnje sužena. Traumatska pripovijest nije izvor spoznaja o prirodi međuljudskih odnosa, ali nam može pružiti dragocjene uvide u snagu ljudskog duha i moć samoiscjeljenja, u moć samopromjene. Tako Evgenija S. Ginzburg (1971), koja je u sibirskim gulazima provela dvadeset godina i Rosa Dragović-Gašpar (1990), zatvorenica na Golom otoku, u Stocu i Bileći, pripovijedaju da su nakon logora postale humanija bića i oslobodile se slijepe vjere u dogmatske komunističke principe. Pamćenje komunističkog terora nemoguće je odvojiti od komunističkog ideala pravednog, egalitarnog i humanog društva, onog koji je pripadnicima nadnacionalne socijalističke zajednice pružao osjećaj orijentacije i međusobnog povjerenja. Ženska je povijest socijalističke emancipacije najbolji dokaz ove međupovezanosti visoko postavljenog ideala i brojnosti njegovog iznevjeravanja i opovrgavanja.

Prilozi iz citiranih izvora:

Prilog 1:

Danilo Kiš (1935-1989), književnik

“Moje je mišljenje da je Goli otok bio jugoslovenski Auschwitz i Kolima. Isto tako im je pošlo za rukom da ga sakriju pred očima sveta, kao i Nemcima i Rusima. No na kraju se, naravno, ispostavilo da je nemoguće sakriti tako nešto: laži će izbiti na svetlost dana.” (1989: 353).

Prilog 2: Eva Grlić, Sjećanja (1997)

“Kad sam prekoračivši sedamdesetu godinu života, umjesto očekivanog i zasluženog mira, dočekala još jedan strašni rat na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pred navalom novih masovnih ratnih tragedija pokušala sam ovim zapisima oteti zaboravu ono što smo doživljavali u vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata” (1997: 5).

Ženi Lebl, Ljubičica bela: vic dug dve i po godine (1990)

“Stotine žena koje su kroz njih [logore]…prošle – ćute, osjećaju strah i danas, posle 40 i više godina. Zašto? Pokušala sam to ovde da objasnim. (…) Možda će ono što sam napisala navesti i one koje su nešto slično doživele i preživele da se najzad otresu svojih strahova, stida i ostaloga što ih je sputavalo i da najzad progovore” (1990: 209).

Prilog 3: Jugoslavenska omladina 1950-ih usmjerena je na Zapad a ne Istok

“Tako Oblasni komitet Osijek javlja, maja 1952. godine, da u gradu Osijeku ‘prosječno oko 50 građana dnevno pišu pisma Američkoj ambasadi da ih se upiše za odlazak u SAD’, i da su to dobrim dijelom starije djevojke i udovice koje se tamo nadaju dobroj udaji. Komitet je zabrinut tumačenjem promjena koje se događaju u društvu. (…) Omladina se prazni u sportu, banalnoj literaturi, muzici, kriminalnim filmovima, tamo ‘gdje politika najmanje dopire’. Jednoj osječkoj srednjoškolki za vrijeme prikazivanja filma ‘Dokumenti jednog vremena’, u trenutku u kojem se na platnu pojavljuju američki vojnici, oteo se glasan usklik: ‘Evo pravih spasilaca…’” (Višnjić, 2003: 155).

Prilog 4: Iskazi zatočenica logora na sv. Grguru

“Posle drugog bojkota nisam bila potpuni čovek… Strah se uvukao u mene, da sam više ličila na životinju koja gleda da izbegne udarce, da se ponovo ne uvali u ono u čemu je bila, da može da pojede nešto. Za svaki predah sam bila zahvalna i dalje me ništa nije interesovalo” (Simić i Trifunović, 1990: 38, Caca).

“Ja nisam heroj, ja nisam heroina, ja sam zec, ja se plašim. Ja neću da kažem, ja neću da priznam, ja mogu da trpim batine, ali ja se tresem” (Simić i Trifunović, 1990: 155, Jelka).

Prilog 5: Iskaz preživjele logorašice iz Auschwitza, Ravensbrücka i Golog otoka

“Ja sam prošla od Jablanice preko čuvenog logora u Nišu, Banjice, Specijalne, Aušvica, a ceo svet zna šta je Aušvic, preko Ravensbrika, ali sve je to bio raj, da tako kažem, u odnosu prema Golom otoku. Baš zato što sam prošla kroz sve ove zatvore, logore i torture, ja mogu to da kažem. U Aušvicu, recimo, Srpkinje i Ruskinje nisu dobijale nikakve pakete, a druge nacionalnosti su dobijale. One jedan deo paketa odvoje za nas. Ako je glavica luka na 20 delova ćemo je podeliti… A ovde na Golom umesto toga, sređeno je da svaka gleda kako će da te udari!” (Simić i Trifunović, 1990: 213, Novka).

Prilog 6: književnik Péter Zilahy – zašto Tito nije pisao memoare?

“[Tito je] zazirao od pisane riječi, od svog rukopisa, kao da će se riječi nekako okrenuti protiv njega. I svoju biografiju je diktirao, a kasnije u sedamdesetima samo je u TV intervjuima davao nadopune. Tito, svjedok stoljeća, odrastao u Monarhiji, borio se u oba svjetska rata, vidio je moskovske čistke, osobno je poznavao velike diktatore našeg stoljeća. Churchill je dobio Nobelovu nagradu za svoje memoare, Tito iza sebe nije ostavio ništa. (…) Što je to mogao znati o slovima, kad ih se toliko bojao?” (Zilahy, 54-55).

Prilog 7: Eva Grlić, Sjećanja (1997)

“(…) poslije golootočkog iskustva izgubila sam upravo samopouzdanje. Bila sam preplašena. Bojala sam se glasno i necenzurirano izreći svoju misao živeći u uvjerenju da će svaka moja riječ biti dojavljena tamo gdje ne treba. Još i sada imam fiksnu ideju da se sve što govorim, uvijek i svugdje prisluškuje…Strah međutim više i nije nešto svjesno, on se vremenom uvlači u podsvijest i postaje teško izbrisiv. (…) Takav strah međutim može biti i izgovor za bilo koji smjeliji i ljudskiji postupak” (1997: 275).

Izvori:

Dragović-Gašpar, Rosanda. 1990. Let iznad Golog otoka. Beograd.

Ginzburg, Evgenija Semenova. 1971. Kronika kulta ličnosti. Zagreb: Znanje, s ruskog prev. Vera Vevrica.

Grlić, Eva. 1997. Sjećanja. Zagreb: Durieux.

Lebl, Ženi. 1990. Ljubičica bela: vic dug dve i po godine. Gornji Milanovac.

Simić, Dragoslav i Boško Trifunović, ur. 1990. Ženski logor na Golom otoku – ispovesti kažnjenica i islednice. Beograd: ABC product.

Wild Bićanić, Sonia 1999. Dvije linije života. Zagreb: Durieux.

Žicina, Milka. 2002. Sve, sve, sve…. Zagreb: SKD Prosvjeta.

Književna djela:

Kertesz, Imre. 2008. Dnevnik s galije. Zagreb: Fraktura, prevela Xenia Detoni.

Kranjec, Miško 1956. Izgubljena vera. Novi Sad: Bratstvo-jedinstvo.

Mihailović, Dragoslav. 1968. Kad su cvetale tikve. Novi Sad: Matica srpska.

Ribnikar, Jara 1954. Nedovršeni krug. Beograd: Novo pokoljenje.

Zilahy, Péter. 2004. Od abecede do žirafe: posljednji prozor u svijet. Zagreb: Sysprint, s mađarskog prevela Petra Tkalčec.

Dokumentarni filmovi:

Goli život (Danilo Kiš i Aleksandar Mandić, 1990)

Borovi i jele (Sanja Iveković, 2002)

Babice revolucije (Petra Selikar iBrand Ferro, 2006)

Duhovi Zagreba (Jadran Boban, 2008)

Šjora Rina Smajla (Igor Šaponja, 2008)

Literatura:

Adler, Nensi [Adler, Nanci]. 2005. Preživjeli iz Gulaga – s one strane sovjetskog sistema. Beograd: Beogradski krug.

Agamben, Giorgio. 2005. “Stid ili o subjektu”. 15 dana: časopis za umjetnost i kulturu, 1: 16-29, prevela Višnja Bandalo.

Arendt, Hannah. 1976 [1951]. The Origins of Totalitarianism. San Diego – New York – London: Harvest Book & Harcourt.

Ash, Timothy Garton. 2002. “Trials, purges and history lessons: treating a difficult past in post-communist Europe”. U: Mueller, Jan-Werner, ur. Memory and power in post-war Europe. Cambridge: Cambridge University Press, 265-282.

Badurina, Natka. 2006. “Dragi čitatelju, kako smo danas? Goli otok u talijanskoj i hrvatskoj književnosti”. U: Komparativna povijest hrvatske književnosti: zbornik radova VIII. Split: Književni krug, 53-68.

Banac, Ivo. 1990.  Sa Staljinom protiv Tita. Zagreb: Globus.

Cerovac, Branko. 2009. “Mogućnost (Golog) otoka”. U: Prica, Ines i Željka Jelavić ur. Destinacije čežnje, lokacije samoće: uvidi u kulturu i razvojne mogućnosti hrvatskih otoka. Zagreb: HED – IEF, 103-108.

Courtois, Stephane et al. 1999. Crna knjiga komunizma: kriminal, teror, represija. Sarajevo: Bosančica print, prijevod sa francuskog na bosanski jezik Zehra Dreca.

Foucault, Michel. 1997 [1982]. “Technologies of the Self”. U: Ethics: Subjectivity and Truth, ur. Paul Rabinow. London: Penguin, sv. 1, 223-51.

Geiger, Vladimir. 2008. Logor Krndija: 1945.-1946. Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Slavonski Brod: Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.

Geiger, Vladimir. 2006. “Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945.-1947.” Časopis za suvremenu povijest 38/3, str. 1081-1100.

Jakovina, Tvrtko. 2003. Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države. Zagreb: Profil – Srednja Europa.

Jakovina, Tvrtko. 2004. “Povijest 20. stoljeća u kurikulumu povijesti u Hrvatskoj: kakva bi trebala biti i kakva jest naša nastava povijesti i zašto je 20. stoljeće najvažnije”. Povijest u nastavi 2/1-3, str. 68-76.

Jezernik, Božidar. 1994. Non cogito ergo sum. Arheologija neke šale. Borec br. 533-534.

Judt, Tony. 2005. Postwar: a history of Europe since 1945. London: Penguin Press.

Kiš, Danilo. 1989. “Držimo se distance! (Susret sa Danilom Kišom)”. Razgovor vodio Cs. Karoly, prevela S. Njari. Polja: časopis za kulturu, umetnost i društvena pitanja, 35/368, str. 362-364.

Koren, Snježana. 2007. “Slike nacionalne povijesti u Hrvatskim udžbenicima uoči i nakon raspada Jugoslavije”. Historijski zbornik 60, str. 247-294.

Levi, Primo. 1989. The Drowned and the Saved. London: Abacus.

MacDonald, David B. 2003. Balkan holocausts? Serbian and Croatian Propaganda and the War in Yugoslavia. Manchester: Manchester University Press.

Perrot, Michelle. 2009. Moja povijest žena. Zagreb: Ibis grafika, prevela Vesna Čaušević Kreho.

Petö, Andrea. 2002. “Stories of Women’s Lives: Feminist Genealogies in Hungary”. U: Jovanović, Miroslav and Slobodan Naumović, ur., Gender Relations in South Eastern Europe. Beograd – Graz: Udruženje za društvenu istoriju – Zur Kunde Sudosteuropas, sv. II/33, str. 211-218.

Todorov, Tzvetan. 2000. Facing the Extreme: moral life in the concentration camps. London: Phoenix.

Višnjić, Čedomir. 2003. Partizansko ljetovanje: Hrvatska i Srbi 1945-1950. Zagreb: Prosvjeta.

Žižek, Slavoj 2005. O Vjerovanju. Zagreb: Algoritam, prevela s eng. Marina Miladinov.

Holokaust uopće donio je povijesnom istraživanju velike metodološke novosti: zbog svoje etičke težine oduzeo je istraživaču nešto od njegove tradicionalno shvaćene objektivnosti i »hladnoće« te mu dao osjećaj društvenog angažmana, odnosno postajanja zamjenskim svjedokom i prihvaćanja uloge nastavljača pamćenja. Ono što je do tada u povjesničarevu radu bilo hvaljeno kao znanstvena strogoća i disciplina, sada je moralo ustupiti mjesto senzibilitetu prema temi i humanosti u pristupu. To je tim više potrebno jer se povijest holokausta proučava velikim dijelom na osnovu usmenih ili pisanih osobnih svjedočanstava, a kad se radi o takvoj građi historiografija mora popustiti svoje disciplinarne granice i otvoriti se interdisciplinarnim križanjima s drugim znanostima, prije svega s psihologijom i književnom teorijom. Nikad prije proučavanja holokausta historiografija se nije u tolikoj mjeri i s tolikim povjerenjem bavila »životnim pričama«.

Početkom 1945. godine, kad su logori bili najnapučeniji, žene su činile oko 30% logorske populacije pa ipak su prva istraživanja holokausta – u prvom i drugom valu istraživanja, dakle u pedesetim i zatim u sedamdesetim godinama 20. stoljeća – tu prisutnost žena svodila na sumarnu konstataciju da je »u logorima bilo i žena i djece«, bez pomnijeg istraživanja specifičnosti sudbina jednih i drugih. Jedina su izdvojena proučavanja ženskih svjedočanstava bila dakako ona o ženskom logoru Ravenbrücku, pa su tako (u pravilu ženske) istraživačice još od pedesetih godina u Njemačkoj, zatim u Sloveniji i Italiji, objavljivale zbirke ženskih svjedočenja o tom logoru. No tek najnoviji val istraživanja, u osamdesetim i devedesetim godinama 20. stoljeća, doista je obilježen ženama istraživačicama i ženskim temama u vezi s holokaustom, što je rezultat već spomenutog razvoja novih metoda ženske povijesti.

Interes za žensku povijest došao je u osamdesetim godinama iz feminističkog pokreta i uklopio se u tadašnji interes historiografije za istraživanje svakodnevice, »spore« socijalne povijesti i tzv. »povijesti odozdo«, odnosno povijesti običnih, malih ljudi. Novi se pristup bavio, primjerice, ekonomskim statusom žena, bračnim pravom i pravom nasljeđivanja, ženskim sudjelovanjem u ekonomiji domaćinstva i tome slično. Međutim, vrlo brzo znanstvenice uočavaju kako žene nisu samo važne za socijalnu povijest, nego kako su odnosi između muškaraca i žena dio mnogo utjecajnije političke povijesti, one politike koja zadire u obitelj kao temelj društvene stabilnosti i određuje odnose među supružnicima, podjelu muških i ženskih uloga u društvu, njihov odnos i dužnosti prema djeci i sl. Tako je kategorija roda, kao povijesno varijabilna oznaka onog što se smatra tipičnom i uzornom muškošću ili ženskošću, prenijela žene iz socijalne u političku povijest (Scott, 1989). Politička rodna povijest bavi se uređenjem društva s obzirom na rod: podjelom moći, diskriminacijom (rodnom, ali, u ukrižanim mogućim kombinacijama, i klasnom, nacionalnom i dr.), utjecajem pisanih i nepisanih društvenih propisa na ljudske sudbine. Proučavanje žena u holokaustu nosi obilježja upravo takvog interesa za različito propisane društvene uloge i njihove posljedice za žene. Na primjer, jedno je od njegovih tematskih područja teškoća povratka preživjelih logorašica domovima, u kojima su se odjednom morale prilagoditi »normalnom« poretku koji je diktirala poslijeratna ideologija, preuzeti tradicionalne uloge kćeri, supruga, majki te što manje govoriti o neizrecivom, za okolinu zbunjujućem i uznemirujućem logoraškom iskustvu.

Diskusiju o opravdanosti promatranja holokausta iz ženske perspektive pokrenula je 1983. godine američka povjesničarka Joan Ringelheim, koja je organizirala prvu konferenciju na tu temu u SAD-u. Ringelheim je svoja istraživanja započela nekoliko godina ranije skupljajući intervjue s preživjelim logorašicama. Kako je poslije objasnila, pri tom je poslu uočila kako i njoj samoj, dok sluša svjedokinje, promiču neki dijelovi logorskog iskustva jer joj nedostaju pojmovne sheme u koje bi ih uključila, navodeći kao primjer ponajprije traume vezane za seksualnost, poput straha od silovanja koji je pratio mnoge žene prije i za vrijeme deportacije. Neke teme koje su se oduvijek pojavljivale u svjedočanstvima ispitivači su jednostavno prečuli, a svjedoci velikim dijelom cenzurirali. Tradicionalno poimanje holokausta za njih nije imalo mjesta.

Nov pristup izazvao je velik interes, ali i kritike: Cyntia Ozick, spisateljica koja promišlja židovsko pitanje, bila je među njegovim najžešćim kritičarima tvrdeći kako se holokaust dogodio žrtvama kao Židovima, ne kao djeci, muškarcima ili ženama. C. Ozick je smatrala da je postavljanje pitanja o ženskom holokaustu čak moralno upitno i da se njime J. Ringelheim priključuje revizionistima koji negiraju holokaust. Na tu je stranu stao i povjesničar Lawrence Langer koji inzistira na dehumanizaciji koju su prošle sve žrtve holokausta i na njihovoj nesposobnosti da se nakon traume uključe u normalan život – a to stanje, prema Langeru, tiče se jednako muškaraca i žena. Langer nadalje tvrdi da izdvajanje ženskih tema poput menstruacije, trudnoće u logoru, ženske solidarnosti i sl. odaje našu potrebu da unesemo životnost i optimizam tamo gdje vlada samo smrt. Langer odabire baš navedena ženska iskustva da bi dokazao kako umrtvljenost i melankolija, nemogućnost prorade traume na koju su osuđeni mnogi preživjeli – uključujući i one koji su kasnije zasnovali nove obitelji – objedinjuju i muškarce i žene, i brišu sve razlike u njihovim logoraškim iskustvima. Ovdje, međutim, valja reći da sami Langerovi primjeri pokazuju da su neka iskustva isključivo ženska, ali i da samo ženska iskustva ne isključuju mogućnost da su mnoga psihička stanja žrtava zajednička.

Onima koji upozoravaju na zamke rodnog proučavanja holokausta treba pribrojiti i Giselu Bock, među najutjecajnijim predstavnicama njemačke rodne povijesti. Ona s pravom tvrdi kako je

u nacizmu rasistička podjela moći mnogo važnija od rodne i kako bi rodna perspektiva mogla zamutiti razliku između zločinaca i žrtava. Imamo li, na primjer, pravo govoriti o spolnoj diskriminaciji u izgradnji karijere logorskih nadzornica u odnosu na njihove muške kolege? Ne bi li bilo cinično u okviru holokausta govoriti o patrijarhatu? No, kako smo ovdje već spomenuli, a rodna povijest to vrlo dobro obrađuje, polja diskriminacije (rodne, klasne, nacionalne) podložna su međusobnom presijecanju. Moralna je dužnost istraživača da stekne uvid u to, a preklapanja i dominacija jednih kriterija nad drugima ne umanjuju važnost rodnog uvida. Stoga G. Bock i nudi svoju umjerenu kritiku samo kao upozorenje, a ne kao odricanje mogućnosti rodnog pristupa. Granica rodnog proučavanja holokausta stoji u njegovoj isključivosti, jer se odnosi moći između muškaraca i žena ne smiju shvaćati kao primaran i neovisan povijesni čimbenik. No, kako kaže sama G. Bock, tu granicu možemo pojmiti samo ako poduzmemo rodno proučavanje holokausta.

Unatoč i zahvaljujući diskusijama, tema rodnog pristupa holokaustu u Americi je u protekla dva desetljeća zabilježila velik uspjeh. Objavljeno je na desetine publikacija s tom temom, a petnaest godina poslije prve konferencije koju je inicirala J. Ringelheim održana je konferencija Women in the Holocaust (istoimeni zbornik su uredile Dalia Ofer i Lenore J. Weitzman 1998. godine) koja sažima učinjene napore, ali i ponavlja neke otpočetka suprotstavljene stavove: u zborniku svoje radove objavljuju i J. Ringelheim i L. Langer, i to na početnim, suprotnim pozicijama.

Razvoj ovog proučavanja u drugim zemljama uglavnom je određen razvojem ženske povijesti – tamo gdje je ona više uznapredovala, poput Italije, postoji i veći interes za žene u holokaustu. U Hrvatskoj se ženska povijest razvija u posljednjih petnaestak godina, a osobito iza 2000., otkad je utemeljena Udruga za proučavanje povijesti žena Klio. U proljeće 2009. godine u organizaciji Centra za ženske studije u Zagrebu je održan skup naslovljen »Imaju li žene svoj dan pobjede?« koji je, među novim istraživačkim izazovima iz ženske povijesti u vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega, predložio i proučavanje žena u holokaustu.

S druge strane, čini se da je specifičnost ženskog iskustva holokausta tako očita da za nju i nisu potrebni izvanjski metodološki poticaji. Logorsko je iskustvo, naime, u tolikoj mjeri tjelesno, da je očito da se, kad se govori o tijelu, mora govoriti i o rodu. Specifičnost ženskog iskustva logora najčešće i jest vezana za tijelo i, dakako, za njegovu vezu s kulturom. Brijanje glave, na primjer, za žene je bilo traumatičnije nego za muškarce:

Ta oduzeli su nam sve dostojanstvo čovjeka. Pretvorili su nas u hrpu prosjakinja. Ošišana kosa, cokule, prnje, križevi i brojevi djeluju na naše djevojke porazno. Anka, Aurelija i Danica plaču. Stara Foška, seljanka, koja je tako lijepo, dostojanstveno izgledala u svojoj seljačkoj crnoj suknji, s dugim pletenicama oko glave, izgleda sada, ošišanih kosa, u nekoj kratkoj građanskoj haljini kao pravo čudovište. Ostadoše na njoj samo dobroćudne oči, pune materinske nježnosti i blagi slavenski smiješak. »Dica i vnuki nete me pripoznat, ako kad doma priden. Sran me j’«, govori i plače od stida.

(Matijević, 1945: 21)

Pogled na gola tijela, vlastita i tuđa, u kulturi tog doba za žene je nepojmljiv, dok je za muškarce vezan za već poznato iskustvo vojnog pregleda. Trudnoća u logoru značila je gotovo sigurnu smrt. Izostanak menstruacije bio je posebno traumatičan jer je vezan za strah od gubitka reproduktivne moći, tako da se neki psihijatri zalažu za to da se izazvana amenoreja proglasi psihološkom torturom.

Druge specifičnosti, ne tako usko vezane za tijelo, tiču se razlika u ponašanju u logoru. Kao glavnu karakteristiku ženskog ponašanja velik broj istraživačica ističe solidarnost. Ta postavka stoji u izvjesnoj vezi s idejama američkih feministkinja (Nancy Chodorow, Carol Gilligan) o posebnoj ženskoj etici koja uključuje otvorenost i senzibilnost prema drugome veću nego kod muškaraca. I Andrea Zlatar tvrdi: »Niz analiza pokazuju da je stvaranje nadosobnog identiteta u muškim logorima bilo bazirano na temelju političke ili etničke pripadnosti, dok su žene – uglavnom lišene političke organiziranosti ili etničke osviještenosti – imale na raspolaganju samo ono što se tradicionalno zove ženskom solidarnošću.« (Zlatar, 2004: 173, kurzivi su autoričini).

S tezom o solidarnosti kao specifično ženskoj karakteristici pripovijedanja o logorima valja međutim biti oprezan. Ženska svjedočanstva teško će nam ponuditi dokaze o nekoj transverzalnoj općeljudskoj solidarnosti. Prije će biti riječ o međusobnom pomaganju koje prati unutarlogorske zakonitosti okupljanja prema nacionalnom ili političkom ključu. Tako, na primjer, Zora Matijević, koju su u studenom 1944. Talijani uhitili kao antifašistkinju i preko Trsta deportirali u Ravensbrück, ide tako daleko sa svojim isticanjem političkog zajedništva sa suborkinjama da čitavo iskustvo, i onda kad bi ono trebalo biti najosobnije, pripovijeda u prvom licu množine, s jakim osjećajem zajedništva i međusobnog bodrenja:

Drugog dana nastavljamo put. Sunčano i vedro nebo Vidma pozdravlja nas. Drugarica Lucija iz Raklja smiješi se. Nema mira. Penje se na kufere i gleda kroz okna vagona. Prkos joj bliješti u očima, koje krijese plamenom. Najzad ne može srcu odoljeti, te glasno zapjeva: »Ti ne plači drugarice mlada / Odoljet će svemu naša snaga…«. Mi sve prihvatismo. Sve smo se razveselile. Sunce sja na nas, a partizanske se pjesme ore furlanskim ravnicama. Mijenjamo: slovenske, hrvatske i talijanske. Ita oduševljeno zapjeva: »Armata rossa torrente d’acciar / Nelle tue file vorrei lottar…« i svi vidimo nepobjedive redove crvenoarmejaca, kako se približavaju i nose najdragocjeniji dar: slobodu.

(Matijević, 1945: 10)

Veliki broj preživjelih logorašica govori u nacionalnim stereotipima pa su tako, na primjer, u njihovim sjećanjima Poljakinje nemoralne, Njemice glupe, Francuskinje sebične. Poznato je i da je među samim logorašicama vladao antisemitizam, osobito među francuskim političkim zatvorenicama. Ponekad svjedokinje govore o prijateljstvu među komunistkinjama prezirući pritom druge zatvorenice i to s ciljem predstavljanja vlastite grupe kao utjelovljenja ideala hrabre borkinje spremne na iskušenja i torturu (nasuprot neosviještenim i plačljivim običnim zatvorenicama), što odgovara samopredodžbi koju su imale iz svog predratnog ilegalnog rada.

Ovo svjedočenje donosim iz talijanski pisane knjige Riječanke Nore Pincherle, Židovke koja je uhićena kao antifašistička aktivistkinja u Parizu:

Ali prijateljstvo je u logoru bilo sve samo ne jednostavno. Francuskinje su bile nevjerojatni antisemiti. Na sreću nisu znale da sam Židovka, premda su me svejedno prezirale jer sam bila Talijanka i dakle, prema njima, izdajica. Fašistička Italija napala je Francusku kad je ova u ratu s Njemačkom bila već na samrti. U povjesničarskim analima govori se o ‘nožu u leđa’. Vjerojatno je u svemu tome bilo i neke gorke istine, ali što sam ja tome skrivila? Talijani u logoru bili su antifašisti i prema tome nisu imali nikakve veze s napadom s leđa. (…) Onda, sjećam se Ruskinja. (…) ni u jednom trenutku nisu gubile ponos i dostojanstvo. Kao Englezi sa svojim poručnikom u slavnom filmu »Most na rijeci Kwai«, tako su Ruskinje ušle u logor marširajući, u savršenom redu, i uz pjesmu. Kakve lijepe djevojke! (…) Poljakinje su često bile ološ. Najprije zato što su bile Kapoi, ali i zato što su bile nepoštene. U kuhinji, na primjer, kojom su one upravljale, jele su ono što je bilo namijenjeno nama.

(Pincherle, 2007: 91-93)

Kad svjedokinje iznose takve tvrdnje korisno je, za primjenu njihovih svjedočenja u nastavi, imati na umu upozorenje koje o poučavanju ženske povijesti iz osobnih svjedočenja daje Ruth Tudor (2005: 117-124): usmena povijest je najdemokratskiji oblik povijesnog istraživanja, no ona sa sobom nosi opasnost nekritičkog prenošenja stereotipa. »To nije razlog za napuštanje usmene povijesti jer upravo u poteškoćama leži potencijalna korist za obrazovanje« (Tudor, 2005: 121). Iz rada na svjedočenjima o logorima učenik/ca će steći sposobnost poštivanja svjedoka i ujedno kritičkog razumijevanja njegove uvjetovanosti širom i obuhvatnijom povijesnom situacijom.

Isticanje pozitivnih karakteristika ženskog ponašanja u logoru valja dakle staviti u povijesni kontekst. Slično tome, negativne karakteristike nadzornica u logorima ne bi trebalo ublažavati samo zato što je riječ o ženama, na što je upozorila njemačka povjesničarka Gudrun Schwartz. Uloga ženskih nadzornica tradicionalno se pokazuje kao manja: u dokumentarnim prikazima na primjer one obavljaju samo pomoćne radnje kao što je prozivanje zatvorenica, kažnjavanje za kašnjenje na apel i tome slično. No najnovija istraživanja G. Schwartz pokazala su kako je uloga esesovki bila jednako aktivna, kako je u njihovu zapošljavanju i sudjelovanju u radu logora bio presudan slobodan izbor tog zanimanja (prijavljivale se na natječaje), pa se i kod njih otvaraju ista pitanja kao i za muške zločince: što je omogućilo taj spoj profesionalnosti i zločina, odnosno da zločin bude shvaćen kao normalna radna obveza? Poželjno je da pristup temi žena u holokaustu obuhvati različite ženske uloge u tom povijesnom događaju, kako bi učenici mogli uočiti složenost ljudskog ponašanja, različitost reakcija ljudi na ekstremne događaje i uvidjeti mogućnost izbora vlastitog stava u krajnjim situacijama.

Istraživači ne diskutiraju samo oko široko definiranih karakteristika ženskog iskustva logora kao što je solidarnost, nego i oko manjih pitanja, pojedinosti koje se čine nevažnima dok se povjesničarevu pogledu ne otkriju kao znakovite. Tako je, na primjer, uočeno da ženske i muške priče o logoru sadržavaju potpuno različit odnos prema pripovijedanju o hrani. Prema muškim svjedocima, među kojima je i Primo Levi, nespominjanje hrane spadalo je u (muški) logorski bonton. Nasuprot tome, mnogo svjedokinja pripovijeda kako su u najtežim trenucima žene među sobom razmjenjivale recepte i to se događalo među ženama različitih nacionalnosti, pa su se tako npr. Talijanke i Francuskinje, koje su od Ruskinja i Hrvatica slušale recepte, brinule kako će po povratku kući naći kiselo vrhnje koje je u njihovim receptima bilo obvezni sastojak. Je li moguće da su u ta dva univerzuma, ženskom i muškom logoru, vladale tako oprečne navike? No ne razlikuje se samo iskustvo, nego i njegova interpretacija: stav prema ovom detalju oprečan je u muških i ženskih istraživača. Psiholog Victor Frankl, i sam preživjeli, tvrdi da je pripovijedanje o hrani kod žena bilo riskantno ponašanje, neka vrsta masturbacije želuca, kojim su se logorašice dovodile u opasnost da padnu u stanje muslimana (musliman je prema logoraškom žargonu »živi mrtvac«, osoba nepovratno pala u stanje apatije i iscrpljenosti koje neposredno i brzo vodi u smrt). Stoga su, prema Franklu, pravilnije postupali logoraši koji su se snagom volje prisiljavali da ne misle i ne spominju hranu. Nasuprot tome, ženske istraživačice Franklovu interpretaciju smatraju izrazito maskulinom, tvrdeći da je za žene to bio način održavanja morala, vjere u povratak i konstruiranja međusobnih prijateljskih veza.

Konačno, postoje specifičnosti same ženske pripovijesti o logorskom iskustvu: žene u svojoj naraciji jednostavno primjećuju druge pojedinosti. Kada, na primjer, govore o dolasku u logor, više pažnje posvećuju sebi i drugim supatnicama (usp. Matijević, 1945: 17-18), dok se muškarci nerijetko posvećuju logorskoj topografiji i opisu građevina. O dehumanizaciji muškarci govore teže i s većom distancom. No tu se suočavamo s novim teorijskim pitanjem: više nije riječ o razlici ženskog i muškog iskustva logora, nego o različitim načinima pripovijedanja o traumatskom iskustvu te njegovom rubnom i za tradicionalnu histiografiju teško pojmljivom položaju između dokumenta i literature.

Literatura
Matijević, Zora. 1945. Ravensbrück – ženski logor smrti. Rijeka: Istarska nakladna zadruga (drugo izdanje: 1946, Zagreb: AFŽ).

Pincherle, Nora. 2007. Come amare le viole del pensiero? Dio non c’era a Ravensbrück. Ur. Marco Coslovich. Empoli: Ibiskos editrice.

Scott, Joan Wallach. 1989. Rod i politika povijesti. Zagreb: Ženska infoteka.

Tudor, Ruth et al. 2005. Poučavanje ženske povijesti 20. stoljeća. Zagreb: Srednja Europa.

Zlatar, Andrea. 2004. Tekst, tijelo, trauma. Zagreb: Naklada Ljevak.